Jesmo li čitali isti roman?

U splitskom Hrvatskom narodnom kazalištu premijerno je izvedena adaptacija romana Okretište, koji je autoru Damiru Karakašu donio nagradu Meša Selimović ove godine. Autor dramatizacije je Darko Lukić, dramaturgiju potpisuje Marina Vujčić, režiju Dino Mustafić, a u predstavi igraju Mijo Jurišić, Petra Kovačić Botić, Ana Marija Veselčić, Nenad Srdelić, Arijana Čulina, Tajana Jovanović, Pere Eranović, Anastasija Jankovska i Luka Čerjan.

Iako institucionalno praćenje književne scene i dalje ostaje u domeni „provjerenih“ tekstova i autora, kako od kritike, tako i od publike, svakako je pohvalno svako postavljanje suvremenoga književnog teksta na kazališne daske. Šteta je što u slučaju splitskoga HNK-a i posljednje ovogodišnje dramske premijere sva inovativnost i otvorenost eksperimentiranju ostaju tek na odluci adaptacije suvremenog teksta.

Sva inovativnost i otvorenost eksperimentiranju u posljednjoj ovogodišnjoj premijeri splitskog HNK-a ostaju tek na odluci adaptacije suvremenog književnog teksta / Snimio Matko Biljak

Adaptirati roman poput Okretišta nije jednostavan zadatak; roman je to koji u drugi plan stavlja i mjesto i vrijeme radnje, iako se razvija kao odgovor na konkretno mjesto i konkretni incident u konkretnom vremenu. Karakaš nam u prozi otvara putove do intimnih dvojbi pojedinca rastrgana između želje za povratkom u normalan život i nagona za osvetom. Oprostiti i pokušati zaboraviti ili osvetiti se? Karakašev stil u Okretištu izbrušen je gotovo do savršenstva, lišen svih viškova, nudeći čitatelju priliku da ga upravo tekst, rečenica i točka stavljena na pravo mjesto dovedu do atmosfere u kojoj glavni lik živi.

Nije stoga čudno da je i kreativni tim predstave upravo u tekstu pronašao najčvršći element predloška, ali čini se da je tekst na kraju ispao neprijatelj kazališnoj adaptaciji. Svela se predstava na hommage izvorniku, iskazujući važnost djela njegovim postavljanjem na pozornicu, umjesto nadograđivanjem, iskorištavanjem mogućnosti koje kazalište nudi, a s kojima bi atmosfera romana i priča, ono što se ne naslanja na narativ već proizlazi iz paranoična stanja glavnog lika, došli do publike.

Predstava čini upravo suprotno od autora izvornika; na mjestima gdje bi trebalo zastati, skratiti viškove, produžiti vrijeme, oslikati atmosferu, ona brza između previše epizoda, uloga i rekvizita. U tom pogledu pate svi i nema pobjednika; priča se razlama na fragmente toliko kratke da odaju dojam hibrida anegdote i skeča, likovi ne uspijevaju progovoriti postupcima, kao ni riječima – oni tek prepričavaju ono što je u Okretištu zapisano. Njihova stanja gledatelj ne čita iz njihovih postupaka i interakcija, on ih dobiva servirane u kratkim eksplozijama monologa koji, nažalost, ne dopuštaju likovima da u potpunosti zažive. Najvidljivije je to u izvedbi Mije Jurišića u glavnoj ulozi; sve na njemu odiše Karakaševim glavnim likom, ali taj se lik uspijeva tek na trenutak probiti do publike u monolozima koji ipak bivaju prebrzo prekinuti izmjenom scena. Nažalost, i ostatak glumačkog ansambla predstave stavljen je u nezavidan položaj; za barem polovicu uloga nije vam jasan njihov doprinos priči, dok je ostatak, oni koje i uspijete čuti, opet stavljen u već previše puta viđene uloge. I, ma koliko pojedine izvedbe bile dobre, one ostavljaju dojam već viđena i očekivanoga. Prvenstveno se tu ističe Ana Marija Veselčić, još jednom u ulozi djeteta, koju izvrsno igra, ali koju je, čini se, odavno glumački prerasla. Petra Kovačić Botić u ulozi Mitre, protagonistove supruge, u izvedbi je vidno slabija od rečenica koje izgovara, dok su Pere Eranović, Filip Radoš, Nenad Srdelić, Arijana Čulina i Tajana Jovanović još jednom potpora u humoru – njihovo postojanje na sceni već jamči razdraganost i smijeh iz gledališta.

Manjak fokusa u ovoj se kazališnoj adaptaciji ne otkriva tek u nedostatku redateljske inicijative da priču liši viškova, kako likova, tako i scena, već i u gomilanju i sugestivnom korištenju rekvizita i scenografije (Dragutin Broz). Minimalistički Karakašev stil tako je nakićen osvijetljenim predimenzioniranim križem, projekcijom lišća koje pada, velikim slovom U na kolicima, žaruljama koje se pojavljuju upravo u trenutku recitiranja posvećena im pasusa romana. Gledatelj je na taj način višestruko zagušen tekstom; on se istovremeno glumi, izgovara i prikazuje na sceni, pri čemu ti postupci međusobno ne komuniciraju niti se nadograđuju, već upravo suprotno, oduzimaju jedno drugomu snagu, a samim time, posljedično, i atmosferi. Tako ona, gomilanjem, postaje još jedan element romana koji se tek prepričava. Glazba koju potpisuje Tamara Obrovac ostavlja dojam incidenta prije negoli elementa gradnje atmosfere, pojavivši se tek u dva segmenta predstave s pjevanjem, pri čemu ni scenski pokret (Alen Čelić), u prekratkim segmentima u kojima je u prvom planu, ne ostavlja dojam uspješno ostvarene kohezije s ostalim kazališnim sredstvima.

Književno djelo koje tekst koristi u funkciji oslikavanja unutarnjih stanja fizički i psihički ranjiva pojedinca, koji stilski slavi formu u kojoj se ostvaruje i na taj joj način piše posvetu, lako pronalazi put do čitatelja, čovjeka koji drži to djelo u rukama. Karakaševu romanu nisu potrebni sočni detalji s mjesta zločina, ništa tu nije potrebno prepričati, a da bismo osjetili strah, ljutnju, oprost i nuždu gledanja u budućnost kao jedinog načina za nastavak života u svijetu u kojem se svakodnevno dajemo na milost i nemilost ljudi kojima smo okruženi. Nažalost, ambicioznost kreativnog tima kazališne adaptacije Okretišta rezultirala je vidnim gubitkom fokusa u predstavi pa mi za kraj ostaje jedino zapitati se – jesmo li mi čitali isti roman?